Iako se mnogima čini da je ženama na selu mnogo teže nego ženama u gradu, u tu priču razuvjerava Dragana Radovanović iz Bogatića.

Ona, i pored svog supruga, radi muške poslove, ima vremena za kulturu i ne bi se mjenjala sa ženama u gradu, dok bi joj mnogi mogli pozavidjeti na načitanosti.

Dragana Radovanović traktor “rakovicu” vozi bolje od nekih muškaraca, a u svom životu preorala je nebrojeno hektara zemlje.

Kada ugasi traktor ide u voćnjak

Kad ugasi traktor, sa njive ide u voćnjak, povrtnjak ili na farmu, jer je tamo čeka mnoštvo gladnih i nenapojenih krava, svinja i živine. Njen posao teži je od posla rudara, a traje od izlaska do zalaska sunca, nekad i duže. Ipak ona se ne žali.

– Oni su radnici pod zemljom, mi seljaci smo radnici na “površinskom kopu”. A među tim radnicima, rudarima na površinskom kopu, da vidite ženu da radi rame uz rame sa muškarcem, vjerovatno je malo specifično – priča Dragana.

Radovanovići obrađuju 30 hektara zemlje, tove 100 bikova, imaju svinje, voćnjake, povrtnjake, ali Dragani ne manjka vremena za kulturu.

Ponosi se svojim statusom seoske domaćice, ali poručuje da to, pomalo neobično, ne isključuje njena interesovanja za kulturu i društvena zbivanja.

Kako kaže, ponekad se poistovjeti sa junakinjama svojih omiljenih romana.

– Ja sam čista seljanka. Živim životom seljanke, ali vodim računa o svojoj kulturi i tradiciji. Ali šta želim da kažem – žene seljanke nisu toliko proste, pričam o sebi lično. Ja sve svoje slobodno vrijeme upotrebljavam tako što čitam knjige, pratim kulturna zbivanja. Obožavam Markesa. Njegovu knjigu “Sto godina samoće” pročitala sam sigurno četiri, pet puta. Toliko mi se sviđa roman, poistovjetila sam se sa Rebekom, junakinjom tog Markesovog romana – priznaje Dragana.

Kad pozavršava brojne obaveze, kaže, odvaja vrijeme za sebe, makar i nauštrb sna.

– Dok smo radili povrtarstvo dešavalo mi se da od sedam dana u nedjelji imamo samo jedan dan slobodan, tada idemo na pijacu. Dešavalo se da od tih 48 sati odspavamo samo jedan sat – kaže Draganin muž.

Kad nema veterinara ona prasi krmače

Po poslovima atipičnim za ženu, a radi ih decenijma unazad, prva je u Mačvi. Kad nema veterinara u blizini, brzo se lati i onih, većini mrskih, radnji.

Što je drugim ženama, ali i nekim muškarcima nazamislivo, njoj je prirodno i lako.

– Krmače, normalno, prasim ja. Jedno vrijeme sam ih i sjemenila, tako da je čika Ostoja Daničić, pokojni doktor, svojevremeno rekao da sam jedina žena u Mačvi koja sjemeni krmače – priča kroz smijeh.

Na odmor nikada nije išla, jer je u to vrijeme ima najviše posla. Međutim, za tim ne žali i ima razumijevanja za žene u gradu.

Po svemu sudeći, Dragana vjerovatno ne bi mogla da provodi dan na potpeticama, dotjerana i u kancelariji. Jedino bi možda imala više vremena za svoje knjige.

– Jeste teško ženi na selu, ali nije lako ni ženi u gradu, toga sam potpuno svjesna. I ne zavidim uopšte ženama, gospođama, koje rade, a sređene su. Pa treba se svako jutro i srediti, otići na taj svoj posao i izdržati to evropsko radno vrijeme od 9 do 17 časova, to je cijeli dan – objašnjava Dragana, piše Blic.

Ipak, i njeno radno vrijeme je cijeli dan, ali ne žali, jer radi posao koji voli. A to bi poželjela i onima sa manje posla i više vremena.