Bila je subota, posljednja majska. Svega nekoliko dana prije toga Modriča je ostala bez svog predsjenika - dr Milana Jelića. Pobjeđivala je Modriča kod kuće redom Željezničar, Čelik, Zrinjski, Sloboda, Leotar…,na gostovanjima  solidan učinak sa pobjedama protiv Leotara, Sarajeva, Posušja, Žepča…,pa su se u posljednjem kolu pružale brojne mogućnosti – da Modriča Maxima pobjedi i postane šampion, da bihaćko Jedinstvo slavi u Posavini i zadrži premijerligaški status.

Da sav trud ne padne u vodu, pobrinuli su se modrički fudbalski šampioni, pa su golovima Sretena Vasića, Slaviše Dugića i Đorđa Zafirovića, na asistencije Joce Stokića. Marka Živkovića i Steve Nikolića, isprašili Bišćane, a njihov trener ali i ponos fudbalskog Sarajeva Mehmed Janjoš – Čala kratko je rekao:

– Ovdje je pobjedio bolji. Modriča je zasluženo šampion.

Na tribinama oko 6.000 gledalaca. Srcem i dušom navijali su za Modriča Maximu. 

– Sjećam se, u moje i srce moje majke uveliko se nastanila tuga. Ipak, u tri maha smo poskočili sa svojih mjesta, aplaudirali i pozdravili golove. Onda tuga ponovo nadvlada. Krenu suze. Tješili smo jedno drugo. Ostali smo sami, ali nam je sa našim šampionima tog popodneva bilo lakše. Sudbina, okrutna sudbina – prelistava po sećanjima Petar Jelić, koji je danas prvi čovek ovog kluba.

Treneri Slaviša Božičić, Marko Stojić i Zdravko Đurić dobro su posložili tim. I sve je funkcionisalo skoro do perfekcije.

– Imali smo na golu Bojana Tripića, branio je sigurno, odvažno, nepogrešivo. Zadnju liniju predvodio je pokojni kapiten Sreten Vasić, pa Dragan Jolović, Jadranko Bogićević, Željko Kljajević, Božidar Ćosić. U sredini su važan šraf bili Dario Purić, Vladimir Miljković, Nemanja Stjepanović i Marko Živković. Napred su dominirali Slaviša Dugić i Stevo Nikolić. Imali smo i jaku klupu. Ma, sve se poklopilo. Bili smo tim, imali smo pobjednički duh. Doduše, u zimskoj pauzi napustili su nas Zoran Belošević, Marko Bajić i Rafael Godoi Pereira. Nastavak sezone i četiri nizana poraza. Ipak, bio je to kolektiv koji je predodređen da uspije – priseća se Marko Stojić.

Tim je kroz sva iskušenja vodio uspješan Izvršni odbor, a na njegovom čelu čovjek koji nije ispuštao barjak pobjede, tokom većeg djela šampionata. Žarko Vujnić sa ponosom gleda na to vrijeme.

– Sve se poklopilo, sve je bilo kao lijep san. Međusobno smo se poznavali i vjeerovali jedni u druge. Posebno mi je drago što smo najveći klupski uspjeh ostvarili u vrijeme mog mandata na mestu predsjednika Kluba. Bilo je davno, ali vrijeme nije pomutilo sjećanja. Ona su i danas sveža. Ubjeđen sam, da je poživeo Milan Jelić, da bi ponovili još koji put taj uspjeh i da se on ne bi smirio dok se Modriča Maxima ne bi plasirala u Ligu šampiona Evrope. Nije nam se dalo da bude tako. Godi da je Modriča Maxima, pored Leotara i banjalučkog Borca, bila šampion BiH, istinski reprezent fudbalske Republike Srpske. Danas sam daleko od dešavanja u tom kolektivu, ali je on meni zauvek ostao u srcu – poručio je Žarko Vujnić, predsednik Modriča Maxime iz šampionskih dana.

Golman Bojan Tripić svoje je poklonio fudbalskoj Modriči.I danas čuva gol novog prvoligaša Srpske, u 37.godini života.

– Modriča je poslije moje porodice najveća mi ljubav. Dala mi je sve, ja njoj poklonio najljepše godine. Partijama u šampionskoj Modriči stigao sam do dresa reprezentacije. Kasnije sam branio boje zeničkog Čelika i Rudara iz Prijedora, ali Modriča je priča kojoj kraja nema. Moja ljubav, inspiracija, ponos, uzvišenost. Ljubomorno ću čuvati u svom srcu 31.maj 2008.godine kada smo postali prvaci BiH – rekao je Tripić.

Šampionski pehar podigao i Slaviša Dugić. Danas je daleko od Modriče, ali je nosi u duši.

– Sa suprugom i sinom živim u Švajcarskoj. U toj zemlji radim, a priželjkujem da Nikolas zavoli loptu i fudbal. Ima nepune tri godine, a pokazuje interesovanje za ovaj sport. Pošto je moj otac Slavko sada u penziji i boravi u Modriči, deda će unuku da sagradi fudbalski teren manjih razmera u dvorištu porodične kuće. A šampionska Modriča? Još mi sve to treperi pred očima. Budi lijepa sjećanja i uspomene. Ko bi rekao da je prohujalo 10 godina. Volio bih da Modriča ponovi taj uspeh. Verujem u ono što Petar Jelić radi za taj kolektiv – rekao je u telefonskom razgovoru Slaviša Dugić, nekada mladi reprezentativac Švajcarske.

Uspjehu su doprinjeli na svoj način još i Opština Modriča, te Rafinerija ulja „Modriča“, tadašnji generalni sponzor. Prvi čovek grada Mladen Krekić ponosan je na ostvareno, ali i ono što danas bilježe Modričani u raznim sportovima.

– Opština Modriča bila je i danas je uz svoju omladinu, takmičare i sportske kolektive. Sjećam se te subote, one radosti, ali i patnje, suza i tihog jada zbog odlaska stvaraoca tog kolektiva iz novije njegove istorije. Plakao sam kao malo djete i bio ponosan da sam na čelu grada koji ima svoje fudbalske junake. Modriča je relativno mali grad, ali ima veliko sportsko srce. Naši sportisti pronose ime Modriče širom svijeta, pa su najbolji, najveći i najefikasniji ambasadori svog zavičaja. I kao načelnik i kao čovjek.

Kao što je, već, poznato, šampionska ostvarenja fudbalske Modriče nije dočekao šesti predsjednik Republike Srpske i prvi čovjek fudbala u Srpskoj i u BiH, dr Milan Jelić. Preminuo je 30.septembra 2007.godine u 52.godini života iznenada, od posljedica srčanog udara. Samo 22 dana od šampionskog slavlja, iznenada je preminuo i generalni sekretrar kluba Milorad Popović. Onda je krajem 2010.godine, dok je igrao mali fudbal i nepuna tri časa prije svog 41.rođendana u vječnost se preselio kapiten šampionske generacije Sreten Vasić. U proljeće 2011.godine preminuo je i član Izvršnog odbora kluba Stojan Stolić.

Modriča Maxima je igrala kvalifikacije za Ligu šampiona Evrope.

U prvom kolu je pobjedila Dinamo u Tirani sa 2:0 i u Zenici(stadion u Modriči nije odgovarao evropskim standardima) sa 2:1. U drugom kolu je poražena od Alborga sa 5:0 u Danskoj i sa 2:1 u Zenici.

Ali se pamti da je bila dio fudbalske Evrope.

Glas regije