Godinu dana sam bio u garaži kod jednog čovjeka. Zaboravio sam mu ime. Davno je bilo. Ima pedeset godina. Možda i više. Mislim da se Tomo zove, ali ne smijem obećati. Bilo je to u Ilovi, kod Prnjavora. Bio je to sve jedan zaselak tada, a danas, čujem, ima i Gornja i Donja i Velika…

Došao jednog dana po mene taj Rade iz Krajine. Došao sa kumom Ilijom. Pukla im guma na autu negdje u putu i moj bivši gazda im na licu mjesta to okrpi. Rade je njemu pare iz Njemačke prebacio, a mene otjerali prema Banjoj Luci, pa još malo dalje. Mene, brnjaču, plug i kosu.

Iz Prnjavora me kum Ilija dotjerao ovamo. Vozio, nego šta. Nisu me mogli drugačije dotjerati. Nasuli benzina, pa polako. Potočani, Hrvaćani, Drugovići. Tad nije bilo tih teretnih sprava, nego je moralo tako, polako. 

Nije ovaj put bio ovako. Ovdje ispod ove lipe je bio jedan brijeg, malo još dolje. Bio je prolaz, ali malo uži. Tuda su me dotjerali. Nije tad u selu bilo traktorâ. Ja sam bio jedini. Čudo oko kojeg su se svi skupili u pola sata. 

Nedjelja se ovdje uvijek znala: kompletno selo dođe kod Rade i onda šega i pjesma. Kum je dotjerao taj traktor, a Rade je u ambaru napravio ručak. Slavlje. Stigla je mašina u selo. Gazda je  krigle njemačke za pivo donio, a rakija iz magaze se točila u te krigle. 

Ispod kuće otkačena je prikolica. Nije bilo drugih objekata, samo ta magaza. Mene su istjerali pred kuću. I od tada sam ovdje. Dobro mi je, ne žalim se. Hladnjak je počeo da mi curi te prošle godine. Imam 35 konja. 

Radio sam sve što je mogao da radi. Sve sam radio. Nema gdje nisam bio. Orao sam, plastio, izvlačio drva, kosio, kupio, nosio, izvlačio kamen. Nisu puno ulagali u mene. Za tolike godine i nisu, da ti kažem. 

Jednom je urađena generalka. Taj je čovjek jedan umro. Stanislav. Svi poznaju njega, ali je on umro. Za uraditi mašinu je bio bog. Poslije toga me niko nije pregledao kako valja. A i ne treba dok uz obalu gonim kao niz obalu. 

Nema traktora na otpadu. Nema ga nigdje. Gdje si vidio? Ima nekih dijelova, može se kupiti, ali ti traktora na otpadu nećeš naći. Prevrnuo sam se nekoliko puta. Đed me jednom prevrnuo dolje u potoku, prva kuća na desnu stranu kad skreneš s mosta. Bio od Deje Kovačevića brko jedan… Njima ništa nije bilo. 

Ako danas tanjiram ili brnam, potrošiću čitav rezervoar. Potrošiću 30-35 litara ako radim osam sati. Mogu da živim koliko žive oni koji me gone. Biće još godina, jer se posao smanjio. Nemaš kome više raditi, selo je pusto. 

Nemam grijače. Izgubljena je ta cijev. Nije to problem nabaviti, ali upalim i bez grijača. Zato što anlaser od tri kilovata… Kod mene je bio anlaser kilovat i osamdeset. Eno ga i sad u garaži kod Radetovog mlađeg, na rafi. Nosio ga majstoru, kaže da je i dalje ispravan. Ali, stavio je ovaj od tri kilovata. Zato pali na čvoku, a ne ono: Eeeeee, eeeee!

Priznaj da nisi vidio mlađeg momka!

G. Dakić