"Andrića ne možeš prodati više od deset maraka da si pita božija"

Studenti koji su upisivali srpski jezik i književnost na starom Filozofskom fakultetu – tamo gdje se danas nalazi Akadamija nauka i umjetnosti RS – znali su da ne postoji knjiga koju ne mogu da nađu ili naruče u obližnjem „Klubu knjige“.

Dvojica knjižara, Igor i Lola, bili su majstori zanata, a zagriženi bibliofili nerijetko su iz „Kluba“ izlazili sa kutijama knjiga. Sve je kod njih moglo da se pazari – od Bele Hamvaša do kompleta Borhesa, a kako danas da nađete knjižara koji može da nađe svih šest knjiga argentinskog klasika i da vas pritom ne „zakolje“.

Tihomir Lolić, među knjižarima i drugarima poznatiji kao Lola, u „knjige“ je ušao nakon što je došao iz rata. Posla, kaže, nije bilo i u tim danima je pomagao Igoru (Preradoviću) koji se već uveliko bavio knjižarskim poslom.

– U jednom trenutku je „ispao“ neki otkup knjiga. Posudio sam od majke pretposljednjih sto maraka, kupili smo te knjige i tako je počelo… Od tada do danas sam u knjižarskom poslu – priča Lola za IZVOR.

„Klub knjige“ je, kaže Lola, radio deset godina. Zatvoren je, jer više nije bilo kupaca. Igor se „preselio“ u „Intereks“, a Lola je otišao u „FIS“. Iz „FISA“ je prije tri godine došao u kampus. Tu je i danas.

– U početku je bilo dobro, išlo je nekako, ali je sve manje studenata. Kampus je pravo mjesto za knjižara. Na štandu imam knjige za studente svih fakulteta, ali malo se stručne literature prodaje. Osjeti se da studenti nemaju para – priča Lola.

Knjige prodaje po sedam-osam maraka, ali i to je ponekad uzalud. Studenti književnosti koji svrate na njegov štand mogu da se izbroje na prste jedne ruke.

– Andrića ne možeš prodati više od deset maraka da si pita božija! Nije bitan izdavač, nije bitan povez. Hegelova trotomna „Istorija filozofije“ stoji na štandu tri godine, kao i Aristotelova „Metafizika“. Dvadeset maraka. Džaba. Niko – ističe Lola.

Prije nekoliko godina Lola i Igor su bili „obavezni“ na Sajmu knjiga u Beogradu, ali i to je davna i lijepa uspomena. Troškovi su preveliki, zarada premalena.

– Za beogradski sajam treba uložiti odmah minimalno hiljadu maraka. Išli smo i na mini-sajmove koji su se organizovali po cijeloj BiH. To je u početku bilo sjajno, dnevna zarada je bila 700 maraka. Ali se i to razvodnilo. No, dobro je sve dok nije gore – kaže Lola.

Na kraju se prisjeća i Sajma knjige u Banjoj Luci. Koji, ako je vjerovati Loli, više i ne postoji.

– Taj sajam je propao. Gdje su oni prvi poslijeratni sajmovi kad su dolazili veliki izdavači? Toga više nema. Sad dolaze samo nakupci. To je sada vašar i ništa drugo – rekao je Lola.

izvor.ba

Tagovi: